SOLINSKA KRONIKA 376, 15. prosinca 2025.
Solin, grad rođen iz vode i kamena oduvijek je plesao na granici triju sila: rijeke, obale i urbanoga tkiva obuhvaćen trostrukim zagrljajme ovih elementa. Ponikao uz Jadro, od njegova izvora do ušća u Kaštelanski zaljev, Solin je (bio) protkan brojnim pritocima, potocima koji se slijevaju u Riku, a koja potom tako obogaćena svoj put završava u zaljevu.
Solinska Rika koliko god da je majka života i grada, toliko je i njegova najveća opasnost. Nedavne duge i snažne kiše uz otapanje snježnoga pokrivača u dalmatinskom zaleđu, probudili su njezinu staru snagu. Višednevne oborine i značajni porast vodostaja bili su jasan podsjetnik onim najstarijima u našemu gradu na njezinu razornu moć, a mlađima željnim spoznaje upozorenje na nezaustavljivu i divlju ćud prirode.
Prekomjerna izgradnja kojoj svakodnevno svjedočimo iz godine u godinu otežava ples Solina, kiše i Rike. Potoci u solinskim naseljima na obroncima Kozjaka koji su kroz svoja korita tekli tisućama godina, sada su iz njih »istisnuti« betonom. Njihov je put do Rike tako prešao na prometnice i asfalt, pretvarajući svaki snažni pljusak u istinsku prijetnju pojavom koju danas zovemo urbanim poplavama.
Bujanje Rike i njezino plavljenje površina u gradskomu središtu svjedoče nam kako ni Solin ne odolijeva tom složenom plesu poplavnih fenomena i nezaustavljivom rastu klimatskih promjena. Svakodnevno žuborenje o povijesnoj razornosti vode u ovakvim se okolnostima u kratkom vremenu pretvori u huk i urlanje najsnažnije prirodne sile. Pitanje je koliko Solinjani osluškuju žuborenje i potom bespomoćni zatvaraju uši pred hukom nezaustavljive Rike.
Nemoguće je oteti se dojmu da su stariji naraštaji koji doduše nisu živjeli u prenapučenoj sredini, ali jednako tako nisu na raspolaganju imali ni suvremena tehnička postignuća ipak svojom mudrošću upravljali rizikom od poplava. Sustavi primitivnih, ali funkcionalnih odvodnih kanala, zelene – retencijske površine uz Riku stoljećima su bili dio toga upravljanja. Gledajući nedavnu moć Rike i njezino izlijevanje iz korita u gotovo čitavoj svojoj duljini postavlja pitanje o pripravnosti Solina na velike bujične poplave. Iznenadni, kratki udari vode zahtijevaju brze reakcije, u vrlo ograničenom vremenu.
Očito nedovoljno poučeni iskustvima bogate prošlosti Solinjani se u svom odnosu prema Rici još uvijek nisu okrenuli istinskim vizijama budućnosti. Upravljanje vodom nije moguće bez strukturnih rješenja i nestrukturnih mjera utemeljenima na spoznajama o urbanom tkivu Solina, njegovoj topografiji, ali ponajprije na cjelogodišnjem ritmu Rike. Taj ritam nastaje izmjenom ljetnih suša s biološkim minimumom vodostaja sve do epskih količina vode koje se ne mogu zadržati u koritu. Ritam je to koji nameću galopirajuće vremenske promjene ne pitajući društvo je li spremno za ples.
Rješenje problema možda leži u konceptu »Gradova spužvi« koji se primjerice provodi u dalekoj Kini. Urbana se područja ponašaju poput spužve koja upija kišu, umjesto da stvaraju nekontrolirani otjecaj. Primjena rješenja poput propusnih pločnika, zelenih krovova i retencijskih bazena možda bi i Solinu moglo pomoći da smiri svoju urbanu sredinu. No prije nego li se razmišlja o ovom, gotovo utopijskom pogledu potrebno bi bilo s vremena na vrijeme očistiti slivnike na javnim površinama, kanale i potoke, pročistiti riječnu obalu i na kritičnim mjestima riječno dno.
Do tad, teci Jadro teci…
