Piše: Dinko FAZINIĆ
Nakon završenoga prošlogodišnjeg, početnog Solin blues festivala, pri odlasku kući vidio sam Tonća Ćićerića kojemu sam izrazio zadovoljstvo učinjenim u vrlo kratkom vremenu. Nasmijavši se dodao je: »Bit će to još puno bolje narednih godina.« Lijepo je bilo za čuti, ali nikad ne znaš što može poći po zlu. Solin ne raspolaže ogromnim proračunom i svaka investicija prođe više filtera, prije no što bude potvrđena. Pokretanje ovakvoga nekomercijalnog tipa festivala pokazalo je organizatorsku hrabrost, no trud se isplatio jer su prošlogodišnja i dvije ovogodišnje blues večeri pokazale veliko zanimanje publike. Među nazočnima je bilo lijepo vidjeti i dobar broj mlađih ljudi što samo potvrđuje tezu kako je ulaganje u kulturu najbolji odgovor na opskurnu »cajkašku« histeriju i instant hitiće. Iznimno lijep i akustičan prostor na Manastirinama, privilegija je za svirače i za publiku. Ovogodišnje izdanje Solin blues festivala podijeljeno je u dvije večeri, prva akustična i druga električna.
Prvu večer otvorili su Charlie & Bell Blues Experience, etablirano ime hrvatske blues scene poznati po osebujnim nastupima. Ovaj put ugostili su i simpatičnu pjevačicu Žanu koja je otpjevala dvije pjesme. Osim Charlijeve gitare i Zvoninog usnjaka, svirka korijenskog »suhog« bluesa bez dodatnih instrumenata na skliskom je terenu montonosti, ali obojica su predobri izvođači da bi upali u tu zamku. Glazbenom uvjerljivošću kao da dolaze s delte Mississippija, a ne iz našega grada. Od prošlogodišnjega nastupa stilski nisu ništa mijenjali, glazba je i dalje ogoljena, a posebno su bili dojmljivi trenuci u kojima se Charlijevi porpulzivni gitarski dijelovi utapaju u Zvonine uvjerljive vokalne ispovijedi. Obojica posjeduju nevjerojatnu karizmu i sugestivnost bez pokušaja dopadljivosti ili, ne daj Bože, pretencioznosti. Uz standarde starijega datuma, izveli su i autorsku pjesmu još jednom dokazujući istančan osjećaj za stilski izričaj koji promoviraju. Savršeno izbalansiran zvuk, što je za akustični koncert od velike važnosti, dodatno je pridonosio toplini i prisnosti navedenih izvedbi. Njihova nazočnost je tiha, ali i nevjerojatno moćna. Baš zbog toga ne čude ovacije koje ih prate tijekom njihovih nastupa, kako u Hrvatskoj tako i u srcu svjetskoga bluesa, američkom Memphisu te portugalskoj Bragi. Duhovi velikana bluesa poput Robert Johnsona ili Muddy Watersa kao da su čitavo vrijeme njihova nastupa lebdjeli koncertnim prostorom.
Nakon sugestivnog nastupa Charlija i Zvone čovjek pomisli, može li bolje od ovoga, je li šteta što nisu nastupili drugi, tj. na kraju prve večeri. Ispostavilo se kako se radilo o bezrazložnom strahu. Kao i u slučaju prošlogodišnje internacionalizacije Kawa festa, tako je i Solin blues festival ugostio sjajni nizozemski blues trio Robbert Dujufi Band koji slove kao iznimno atraktivna skupina toga žanra. Već od uvodne pjesme dalo se naslutiti kako se glazbena uzbuđenja nastavljaju što ne treba čuditi ako pogledamo njihove životopise. U njima ćemo lako pronaći kako su; pobjednici prošlogodišnjeg European Blues Challenge 2024. Braga Portugal, Dutch Blues Challenge 2023., polufinalisti International Blues Challenge 2020. Memphis Tennessee SAD i dobitnici nagrade za najbolji nizozemski blues album 2023. »Change Myselef«. U Solin su došli s friškim materijalom ovogodišnjeg sjajnog albuma »Silver Spoon«. Uz Robberta Dujifa, trio čine sin Rubin na kontrabasu i Robin Zalm kao bubnjar. Njihova glazba je mješavina gospela i Delta bluesa s decetnim utjecajem folka poput velikana Johnny Lee Hookera ili Willlija Dixona. Rudimentarni gitarski naglasci na koje se savršeno lijepe zvuk kontrabasa i nenamtljivo bubnjanje, funkcionirali su kao najbolje vezivno tkivo. Uz Robbertov vokalni i naratorski šarm, pjesme su tekle jedna za drugom donoseći obrate od naglašenijih dionica do prigušenih dijelova donoseći iskren i strastven zvuk uspostavljajući snažnu interakciju s publikom.
Drugu je večer otvorila skupina Afterfire band koju čine iskusni glazbenici, a djeluju još od početka osamdesetih godina prošloga stoljeća. Iako njihovo glazbeno iskustvo datira od vremena tada popularnoga Novog vala, Živan Matov, pjevač i gitarist, Zdenko Maleć gitarist, Zvonimir Šulentić bas gitarist, Željko Fržop, klavijaturist te Ivo Vlatelica kao bubnjar nisu se inficirali navedenim glazbenim izričajem. Glazbeno nadahnuće našli su u rhytam and bluesu svirajući obrade skupina Peter Greena, Eric Claptona, The Creama, Creedence i još mnogih kapitalaca šezdesetih i sedamdesetih godina. Životni putevi su im se u jednom trenutku razišli, ali su se prije desetak godina ponovno okupili shvaćajući kako je glazbenu strast teško artikulirati bez živih nastupa. Afterfire ističu kako sviraju istinski rock koji nose u duši bez materijalnih opterećenja i glazbenih kompromisa. Taj komadić duše i pozitivne energije dao se osjetiti u zadnjoj srpanjskoj večeri. Besprijekorna ritam sekcija, na koju su se naslanjali masni gitarski rifovi i sugestivan vokal ponudila nam je bezvremenske blues rock standarde. Po reakciji nazočnih čini se da su izborom pjesama pogodili »u sridu«.
Čast zatvaranja ovogodišnjeg Solin blues festivala pripala je skupini Greg Black & The Bad Notion koju čine tri slovenska glazbena virtuoza Grega Smola Crnkovič (gitara i vokal), Borut Rampih (bubnjevi) i Žiga Korenčič (bas gitara). Moram priznati da sam za The Bend Nation prvi put čuo nakon što mi je dobri duh Solin blues festivala, Dragan Kotarac Charlie, spomenuo imena ovogodišnjih izvođača i njih posebno apostrofirao. Ipak, hrvatskoj publici nisu nepoznati jer su 2018. svirali na prestižnom INmusic festivalu u Zagrebu. U vremenu kada je glazbena scena zasićena digitalnim beatovima i generičkim produkcijama, pravo je osvježenje naići na bend koji ne samo da odolijeva toksičnim valovima, već ih svjesno ignorira, vraćajući nas u srž onoga što glazbu čini iskrenom; sirova emocija, virtuozna svirka i nepokolebljiv stav. Greg Black & The Bad Notion crpi svoje nadahnuće iz pravih titana gitare i blues-rock izraza: Jimi Hendrixa, Gary Clark Jr., Stevie Ray Vaughana, Albert Kinga, Jeff Becka. Ovi utjecaji nisu samo stilistički ukrasi, već temelj na kojem bend gradi prepoznatljiv zvuk. Iako im je vremenski glazbeno polazište bilo slično, za razliku od Afterfire simpatični i pozitivno nabrijani Slovenci svirali su i autorske pjesme. Vješto miješajući blues i funk korijene s teškim hard rock naslagama stvorili su eksplozivnu energiju pa se na trenutke činilo kao da je puno više članova na bini. Uz sjajan vokal Grega Smola Crnkovič bez problema je pronalazio različite načine miješanja gitarskih baraža natjeravši dio publike neprestanom podizanju sa sjedaćih mjesta. Uz Crnkovičevu virtuoznost, ogromnu zaslugu za pulsirajući glazbeni tornado ima i sjajna ritam sekcija Rampih – Korenčić. Ono što ovaj bend čini posebnim je glazbeni narativ rock buntovništva, spiritualnost soula i psihodelično eksperimentiranje. Ako ste ikada željeli čuti kako bi Hendrix, Jeff Beck i Albert King zvučali da su se mogli sresti 2025. – ovaj bend vam to nudi. Jednostavno rečeno, čisto savršenstvo. Po zasluženim ovacijama mislim da nitko ne bi imao ništa protiv ugledati Slovence na istom mjestu iduće godine.
Što reći na koncu? Dvije večeri za pamćenje čak i za one poput mene kojima blues nije prvi glazbeni izbor. Otišao sam srca ispunjenoga ljepotom i optimizmom vjerujući da svijet može izgledati puno boljim nego trenutačno jest. Jer, blues je jezik za sebe. Ispovijest, molba, vapaj, nada i naravno, snaga. Snaga čovjeka koji je preživio segregaciju, siromaštvo, zaborav i sve to preobrazio u oružje koje ne ubija, nego iscjeljuje. Više od jednoga stoljeća, delta Mississippija bila je emocionalno srce svega navedenoga, a dvije solinske ljetne večeri zadnjih dana srpnja zvučale su kao da je Mississippi našao svoj pritok u Jadru.
