SOLINSKA KRONIKA 343, 15. ožujka 2023.

Piše: dr. sc. Olivera CRMARIĆ

Upotreba hrena je u prehrani kao začin, a u fitoterapiji se koristi kod urinarnih i plućnih infekcija, mokraćnih kamenaca i površinski kod upale zglobova i tkiva. Hren ima ljut miris i okus, a za pripremu jela koristi se uglavnom njegov korijen koji se uobičajeno reže na kolutiće ili riba na sitno. Korijen se ne bi trebao kuhati jer kuhanjem se gubi eterično ulje koje on sadrži. Svježi korijen hrena sadrži više od 100 mg vitamina C, a mladi listovi čak 300 – 400 mg

Hren je trajnica iz porodice krstašica. Karakterizira je mesnat, debeo i snažan korijen iz kojega raste uspravna stabljika. Tijekom rasta na stabljici se pojavljuju tri vrste listova: iz baze korijena rastu duguljasti, oko 60 cm dugi listovi, nazubljena i kovrčava ruba, na donjem dijelu stabljike su perasto podijeljeni listovi s kraćim peteljkama, dok listovi na gornjem dijelu su nazubljeni, kopljasti i suženim dijelom srasli uz stabljiku. Na vrhu stabljike i na njezinim granama nastaju tijekom svibnja sitni bijeli cvjetovi koji su skupljeni u grozdaste cvatove. Lako se razmnožava vegetativno komadićima korijena. Hren raste u prirodi i u vrtovima, a u većim se količinama uzgaja na poljima. Na istoj površini se može saditi tek nakon tri godine.
Korijenove reznice koje se koriste za razmnožavanje vade se i pripremaju tijekom listopada ili u rano proljeće. Korijenje se reže na komade duljine oko 20 cm i debljine 1 cm, na kojima će se korijen razviti iz donjih spavajućih pupova na reznici, dok će iz vršnih pupova narasti lišće. Ako se uklone spavajući pupovi sa srednjeg dijela reznice, u konačnici će se dobiti jači i deblji korijen hrena. Poželjno je posaditi hren na tlu koje je moguće obraditi u jesen ili rano proljeće do 50 cm dubine. Hren se može saditi u jesen ili u proljeće do sredine travnja. Reznice hrena postavljaju se u zemlju tako da im vrh bude oko 5 cm iznad zemlje. Između biljaka bi se trebalo nalaziti barem 50 cm razmaka, a između redova oko 80 cm.
Upotreba hrena je u prehrani kao začin, a u fitoterapiji se koristi kod urinarnih i plućnih infekcija, mokraćnih kamenaca i površinski kod upale zglobova i tkiva.

Hren ima ljut miris i okus, a za pripremu jela koristi se uglavnom njegov korijen koji se uobičajeno reže na kolutiće ili riba na sitno. Korijen se ne bi trebao kuhati jer kuhanjem se gubi eterično ulje koje on sadrži. Svježi korijen hrena sadrži više od 100 mg vitamina C, a mladi listovi čak 300 – 400 mg. Da bi korijen imao svjež i osobito ljut okus, potrebno ga je ostaviti da odstoji u vodi 24 sata. Nakon toga ga možete naribati u juhu, vrhnje ili u jelo po želji. Danas se hren na tržištu može pronaći i u obliku različitih pripravaka. Glavne tvari u 100 g hrena su: 33,3 g dijetalna vlakna, 11,29 g ugljikohidrata, 56 mg kalcija, 314 mg natrija, 246 mg kalija, 27 mg magnezija i 31 mg fosfora.

Upotreba hrena kao hrane ili u ljekovite svrhe proširila se s istočnih mediteranskih područja prema sjeveru i zapadu. Kao začin je bio popularan u staroj Europi gdje je njegov intenzivan okus prikrivao okus eventualno pokvarenoga mesa, jer nije bilo hladnjaka. I danas se u istočnoj Europi cijeli korijen, mljeveni korijen ili komadi korijena koriste za aromatiziranje ili za fermentaciju. Listovi se također mogu rezati i koriste se za zimnicu. Hren su europski Židovi koristili kao simboličnu hranu u obrednom obroku kao gorko bilje u slavljenju blagdana Pashe.

Englezi dodaju hren govedini, a u proljeće se njegovo nježno lišće koristi u prehrani pomiješano s drugim divljim biljem. Korijenje i lišće hrena se koristi kao konzervans: korijen se koristi kao začin, s kiselim krastavcima, mljeven uz kuhana jaja, u juhama ili mesnim jelima, najbolji kao prilog s kuhanim mesom. Biljka se preporuča svježe mljevena za probavu uz teže obroke. Listovi se mogu stavljati ispod kruha prilikom pečenja, što daje posebnu aromu kruhu. Od prokuhanih listova hrena se mogu raditi i sarmice koje su jako ukusne i imaju posebni okus. Stari su Grci hren koristili i kao afrodizijak, ali i za ublažavanje bolova u leđima.

Ljekovita svojstva hrena su jačanje prirodnoga imuniteta, pomoć kod reume te poboljšavanje probave, rada srca i cirkulaciju, a koristan je osobito u zimskim mjesecima jer štiti od prehlade i čisti dišne puteve. Smatra se kako list hrena prislonjen na bolno mjesto može odagnati glavobolju, dok korijen hrena nariban i nanesen na obloge može pomoći kod inficiranih rana, ozeblina, ukočenih mišića, išijasa i reumatičnih zglobova. Međutim, ne treba pretjerivati s količinom i duljinom korištenja jer može doći do nastanka plikova na koži.

Hren može smanjiti funkciju štitne žlijezde stoga ga treba izbjegavati kod hipotireoidizma ili korištenja tiroksina. Za liječenje plućnih bolesti hren se miješa s toplom lozom ili vodom. Postoje tvrdnje da hren ublažava dišne probleme i reumu ublažavajući protok krvi u upalnim zglobovima. Mljeveni je korijen hrena uz med i toplu vodu dobar lijek protiv gripe. Indijanci su hren koristili za liječenje zubobolje, bubrežnih kamenaca, kao probavno sredstvo za poboljšanje probave te respiratorno sredstvo za liječenje astme, kašlja i bronhitisa. Naribani korijen ili lišće stavlja se u krpu (ponekad s alkoholom ili octom) i nanosi se na kožu za ublažavanje bolova. Mješavina hrena s octom, soli i šećerom i danas se koristi za spuštanje krvnoga tlaka.

Upotreba aktivnih tvari hrena – Hrenova peroksidaza

Razvijena je čitava industrija koja koristi hren i aktivne tvari iz hrena. Tako hren predstavlja važnu sirovinu za izdvajanje peroksidaze, koja ima višestruku upotrebu, a najčešće se koristi za dobivanje reagensa koji služe za određivanje šećera i kolesterola u krvi. Hrenova peroksidaza koristi se i u biotehnologiji, citokemiji, pripremi DNA proba i slično. U industriji se pak koristi za bioizbjeljivanje, pripremu drvene pulpe za gorivo i uklanjanje kancerogenih sastojaka iz industrijskih otpadnih voda.

Armoracia rusticana bogata je glukozinolatima, sekundarnim produktima koji imaju važnu ulogu u obrambenom sustavu biljke. Pretpostavlja se da biljka sintetizira glukozinolate pri čemu se brojne aminokiseline kao što su alanin, metionin, valin, leucin i izoleucin pretvaraju u glukozinolate. U hrenu je pronađeno osam različitih glukozinolata, od kojih se sinigrin i glukonasturtin nalaze u većim koncentracijama u usporedbi s ostalima. Sinigrin je glavni glukozinolat koji se u hrenu nalazi u koncentraciji od oko 74 % od ukupne količine svih glukozinolata i od velike je važnosti za obrambeni mehanizam biljke. Hidrolizom glukozinolata nastaju aktivne supstance izotiocijanati koji se zadnjih godina proučavaju u istraživanjima jer postoji mogućnost da djeluju antikancerogeno.

Mirozinaza je enzim hrena, topiva je u vodi, a djeluje tako da katalizira hidrolizu glukozinolata pronađenih u hrenu. Utrvrđeno je i da 0.5 mM askorbinske kiseline može uvelike potaknuti proces mirozinaze hrena. Vjeruje se da do navedenoga dolazi prilikom promjene ustrojstva u enzimima. Smanjenje endogene askorbinske kiseline također dovodi do smanjenja aktivnosti mirozinaze hrena.

Najčešći produkt dobiven hidrolizom glukozinolata je izotiocijanat koji u reakciji s nukleofilnim molekulama, koje su prisutne u obliku peptida i aminokiselina što dovodi do mogućih farmakoloških učinaka. Farmakološka ispitivanja izotiocijanata u hrenu pokazala su da odmah nakon usvajanja, izotiocijanat se širi u stanice. Utvrđeno je da je koncentracija alil izotiocijanata više puta veća u tkivu mokraćnog mjehura od koncentracije u ostalim tkivima te da je deset puta veća u urinu od koncentracije istog u krvi. U drugom su istraživanju oralnu dozu 49-50 μm alil izotiocijanata dobrovoljno primili ljudi, gdje je najmanje 42-54 % doze utvrđeno u urinu nakon 10-12h, ukazujući na brz metabolizam izotiocijanata u tijelu.

Izotiocijanat bi mogao postati važno antikancerogeno sredstvo jer, osim što sprječava razvoj novih, uništava postojeće kancerogene stanice. I dalje je nepoznat mehanizam rada izotiocijanata, iako su postavljene brojne pretpostavke na temelju promatranja životinjskih i ljudskih stanica, još uvijek ne postoje klinička istraživanja o izotiocijanatu, kao ni o njegovome prethodniku glukozinolatu.

Izotiocijanat inhibira enzime koji aktiviraju i potiće enzime koji deaktiviraju kancerogene tvari. Poticanje transkripcije gena ovih enzima se smatralo jednim od antikancerogenih strategija pomoću izotiocijanata. Također se vezuje sa pokretanjem apoptoze, koja se očituje kod Hela stanica raka grlića maternice tretirane s 10 mikromola 2-fenil-letil-izotiocijanatom ili alil izotiocijanatom (u istoj ili većoj koncentraciji). Apoptoza ili „programirana smrt stanice“ zabilježena je kod HeLa stanica raka vrata maternice tretiranih s 10 μm alil izotiocijanata. Ovo nam ukazuje da navedene komponenti mogu izazvati apoptozu i imaju moguće antikancerogeno djelovanje.

Izotiocijanat ima antibakterijski učinak na nekoliko bakterija koji može biti povezan s antikancerogenim učinkom kao što je Helicobacter pylori, jednim od uzroka karcinoma želuca. Postoji još nekoliko predloženih mogućnosti antibakterijskog djelovanja izotiocijanata. Osim antibakterijskog, izotiocijanat posjeduje i antiprotozoalne i antifungalne aktivnosti čiji se mehanizmi djelovanja također istražuju.
Vezano za istraživanja mehanizma djelovanja koja se rade sa hrenom kao ljekovitom biljkom, te prepoznavanje aktivnih komponenti i njihovo djelovanje, dovode do puno boljeg razumijevanja djelovanja prirodnih pripravaka na bazi hrena, a koji se od davnina koriste za liječenje brojnih tegoba.

Pripravak za mršavljenje – Postoje tvrdnje s obzirom da hren poboljšava metabolizam i da je ključni dodatak masnoj hrani jer pomaže da se hrana brže probavi, te budući potiče i razvoj dobrih bakterija u crijevima, da hren pomaže u mršavljenju. Priprema se 125 g hrena, 3 limuna i 3 velike žlice meda. Hren se usitni u blenderu dok smjesa ne postane glatka, dodaju se dobro oprani limuni, najbolje domaći neprskani, narezani i očišćeni od koštica, a potom i med, te se sve blenda dok se sva tri sastojka ne povežu. Mješavina se čuva u staklenoj tegli u hladnjaku i uzima svaki dan dva puta dnevno uz obrok.

Tinktura za kožne tegobe – Nariba se 25 dk g hrena, stavi u tamnu bocu i prelije s litrom 70% alkohola. Nakon 15 dana na tamnom mjestu tinktura se procijediti. Koristiti se za liječenje kožnih nečistoća lica i tijela te kao dodatak raznim biljnim čajevima za čišćenje organizma. Tinktura od hrena pomaže i kod pojave tzv. jetrenih pjega na licu.

Hren pomaže kod čira na želucu – za tu namjenu se priprema vino od hrena (50 g naribanog hrena ostavi se kroz osam dana u litri bijelog vina), a uzima se dva puta dnevno po žlicu tekućine ujutro i natašte i navečer.

Protiv žučnih kamenaca – napravi se domaći sirup od jednog kilograma meda gdje se dodaje oko 100 grama soka od crne rotkve (Raphanus sativus), 100 grama soka od limuna, 10 grama izribanog korijena hrena i 50 grama samljevenog kima. Uzima se 3 puta po žličica na dan.
Hren kao lijek protiv prehlade, nariba se korijen hrena dugačak oko tri cm te stavi u teglu i dodaje se med, te ostavi nekoliko sati zatvoreno. Uzima se po 2 do 3 žličica dnevno.

Pomaže kod upale desni – u koju svrhu se napravi tinktura s rakijom. Pomiješa se 50 g sitno naribanog svježeg hrena, 20 g sjemena komorača i 20 g paprene metvice, prelij se e litrom 45-postotne rakije i ostavite da stoji tri mjeseca, nakon toga se procijedi i ulijte u bocu. Manja količina ove tinkture se razrijedi vodom i time ispiru usta.

PADALINE

U mjesecu veljači 2023. u Solinu na području Gornje Rupotine palo je 60 litara kiše po četvornom metru.

Sličan sadržaj:

LJEKOVITO BILJE I BILJNI PRIPRAVCI – Kopriva – Urtica sp., porodica Urticaceae LJEKOVITO BILJE I BILJNI PRIPRAVCI – Pandemijski povratak prirodi LJEKOVITO BILJE I BILJNI PRIPRAVCI – Dunja – Cydonia oblonga – za prehranu i zdravlje LJEKOVITO BILJE I BILJNI PRIPRAVCI – Adaptogene biljke i njihovo djelovanje