POVRATAK STAROME SOLINU – NASELJE NA IZVORU (4) – Majdanski košarkaški »Krug«
SOLINSKA KRONIKA320, 15. travnja 2021.
Piše: Marija GRUBIŠIĆ
Snimio: Jakov TEKLIĆ
I tako smo mi tu, di je spomenik, na krugu, napravili koševe. Jedan koš smo zakačili na stablo, a drugi je bija tamo na zapadnoj strani prema »Transportovoj« garaži, sklopljen od jedne cijevi i jedne vodootporne ploče, to su nan napravili oni iz tvornice. I tu nas je košarku učija Ante Perković Šare, šta je kida i karte u kinu, a živija je s obitelji tu u samoj blizini
Pisali smo već kako su se u Majdanu dica uvik igrala »na krugu«. To je bija plato nasuprot staroga ulaza u tvornicu, a isprid Doma u kojen su se, među ostalin, nalazile društvene prostorije, ali i kino.
Igrali su tu za vrime marende i radnici u cokulama na mali balun, ali su na ton iston mistu, ako niste znali, i mali Majdančani počeli svoje prve košarkaške korake. A ispriča nan je to Boško Pleština, jedan od sudionika tih prvih košarkaških utakmica u Majdanu.
– U Majdanu, na ton našen platou, odnosno popularnon krugu, kako smo ga zvali, napravili smo mi mlađarija košarkaško igralište. Na ton se krugu inače održava i plesnjak, kad bi završilo kino – prisjeća se Boško Pleština mladosti, a o tin prvin košarkaškin koracima u Majdanu kaže kako je to počelo negdi godine 1972.
Euforija s košarkon se dogodila godine 1970. jer se u Ljubljani održavalo Svjetsko prvenstvo u košarci, i to prvo svjetsko prvenstvo koje je održano vanka Južne Amerike, a igralo se po skupinama i u nekin drugin gradovima tadašnje države, pa tako i u Splitu.
Tako su se i dica početkon sedandesetih pomamila za košarkon, a 1969. ka šta je već zapisano u povijest, svoje početke je ima i Košarkaški klub »Solin«.
– I tako smo mi tu, di je spomenik, na krugu, napravili koševe. Jedan koš smo zakačili na stablo, a drugi je bija tamo na zapadnoj strani prema »Transportovoj« garaži, sklopljen od jedne cijevi i jedne vodootporne ploče, to su nan napravili oni iz tvornice. I tu nas je košarku učija Ante Perković Šare, šta je kida i karte u kinu, a živija je s obitelji tu u samoj blizini.
Dolazili su na to naše igralište iza toga igrat s nama i mladi iz Kose, Klisa, Mravinaca, tamo od Priko vode… Da bi kupili uopće prvi košarkaški balun tribalo se snać za novce. A, ko će nan jih dat? – smije se sad Boško tin dičjin željama i akcijama.
– Ka mulci, dogovorija se ja i dva prijatelja, Glavina i Barić, da ćemo s jedne špule od rotora, tamo od hidrocentrale, nije to više radilo, skinit bakar.
Skinili mi tako desetak kila bakra i odnili prodat u otpad, tamo poviše Prometove garaže. Samo si triba imat dokumente, a mi još nismo bili punoljetni, mularija od 15-ak godina.
Uzmen ja tako iz kantunala ćaćinu osobnu kartu, u boršu stavija bakar i odnesemo mi to na otpad prodat.
Kad smo dobili novce, odemo tamo ispod ure na Pjaci, pa desno prema Voćnon trgu je bija dućan sportske opreme. Tu su se nudile razne vrste baluna poput »Voita«, »Mikase« i »Tigra«. Normalno, mi smo uzeli dva »Tigra« iz Pirota jer je bija najjeftiniji i vratili se mi tako u Majdanu s pravin, profesionalnin košarkaškin balunon – govori Pleština dodajući kako se onda tako jedno pet miseci igralo stalno, dan, noć.
– Tu smo čak jednon i dobili juniore Solina, jer smo znali i napamet di gađat koliko smo vrimena tu provodili. Ma, nije to bila neka službena utakmica, to smo se mi onako skupili ekipe i dogovorili za igrat.
I Dukan je zna ovde dolazit dok je bija junior, koliko se sićan, pa zaigrat s nama.
Međutin, jedno jutro dođemo mi tamo, a kad na krugu, na ton našen igralištu – auti. Srušilo zid i napravilo rampu, i sad se tu parkiraju auti. To je bilo vrime kad se tvornica širila, a masovno su se počeli kupovat i auti, pa radnici nisu imali di parkirat i onda su jih jednostavno smistili na naše igralište i tu jin uredili parking.
Šta ćemo sad!? Skupilo se nas sedan, osan, i otišlo kod nekadašnje gostione koju je 60-ih drža Ante Kljaković Gašpić, u Barićevu kuću. Kako je tad već bila napuštena, uzeli mi gajbe i kad je pa mrak, došli iza Doma, razbili boce i bacili jih na igralište. Sve je bilo puno stakla tako da ujutro kad su došli radnici nisu imali di parkirat – prepričava Pleština na koji su način iskazivali svoj bunt.
– Tako smo učinili dva puta, pa su nas posli toga glavešine iz tvornice zvale na razgovor.
– Vi ste nama uzeli igralište! – stali smo mi u našu obranu.
– Nemojte to više radit, mi ćemo vama napravit igralište! – na to će oni nama.
I tako, kako su nan obećali, to su i učinili. Na temeljima baraka, koje su jedno vrime služile radnicima koji su tu živili dok se gradija novi dio tvornice, na križanju za »Voljak« i put prema Izvoru Jadra, sagradili oni nama lipo igralište. I nazvali ga »Braće Rački«.
Još i danas se vidi betonska kućica di je radnicima bija WC, odnosno kupatilo, di su se prali.
I mi dica smo tu pomagali da se igralište izgradi. Došli su radnici, doveli nan struju, montirali kutiju, sklopku od struje stavili pod katanac, tako da smo imali i javnu rasvjetu, mogli smo igrat i noću, pod reflektorima.
Ti su stupi još tamo, na tom igralištu, priča dalje Pleština pa objašnjava kako je igralište dobilo ime.
– Kako je u blizini živija stari Rački, čovik kojemu su tri sina poginila u NOB-u, a čija smo imena bili vidili tu na obližnjoj spomen ploči, koja je danas inače razbijena, mi smo otišli u kancelarije i predložili da bi bilo lipo da stadionu damo ime njima u čast. Neka bude tako, nek’ se igralište zove »Braće Rački«, složili su se i u tvornici – govori Pleština, pa nan pokazuje kako je još uvik tamo na ogradi taj isti natpis koje su napravili bravari iz Voljaka.
– A ondašnji radnici Voljaka, Dražen Pleština i Davor Odža, dali su svoj doprinos, pa su aparaton izvarili slova, naziv igrališta, koji je postavljen na ogradi – spominje se Boško.
– E, u to vrime je to bija lipi stadion, kažu. A, zvali su ga stadionon jer jin je to bilo tada najmodernije igralište.
– Otvaranje tog stadiona održalo se pod reflektorima, igrali su u to vrime seniori, košarkaši Solina i Sućurca, a predigra su bili juniori Solina protiv nas dice iz Majdana. Jedanput smo jih bili dobili, ali ovaj put smo izgubili 18 razlike.
Bilo je uvik živo na ton igralištu i kad san sa svojima priselija 1974. u nove zgrade ispod Policije u Solinu, još san sigurno jedno dvi godine ovde dolazija igrat košarku. Posli se to razvodnilo.
Sićan se koliko smo bili sritni kad nan je »Vodna zajednica« iz Sinja koja je u to vrime radila na koritu Rike, u stvari potporni zid od kapije u Majdanu do Vidovića mosta, jer je Majdan često plavija, asfaltirala i to naše igralište.
Sićan se da je »Cestar« za taj posal tražija ondašnjih 4.5 milijuna dinara, a »Vodna zajednica« iz Sinja 1.5 milijuna.
I tako nan je »Vodna zajednica« iz Sinja u dogovoru s cementaron uredila i naše igralište. Koja srića za nas dicu!
Bilo je tako koristi od tvornice uvik, zaključuje Pleština.
Svlačionice u autobusu
Iz »Transporta« su rashodovali i jedan autobus, doveli ga kod novog igrališta, pa smo u njemu napravili svlačionu. To nan je bija prostor i za držat dresove, balune, mrižice od koša da nan jih neko ne ukrade, prisjeća se Boško.
Pričest i krizma u isti dan
Krizmalo se onda i pričešćivalo isti dan. Ujutro se pričesti, popodne krizmaj, tako san i ja. Ovo je fotografija moje obitelji, mater, ćaća, brat, sestra i ja, ujna Vanda Gabrić i njezin otac, moj krizmani kum, pokazuje Boško na foto uspomenu snimljenu pokraj crkve Gospe od Otoka, na mistu di je sada nova crkva.
